Dundo prožet sadašnjošću

Dundo Maroje Marina Držića, premijerno izveden 9. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama, nije tek komedija, kako se uglavnom misli, nego i drama za zamisliti se nad sobom i svojim dobom. Tako misli redatelj Krešimir Dolenčić. Novim redateljskim čitanjem tog teksta koliko se udaljio od uobičajena komediografskog doživljavanja Držićeva djela, toliko nas je približio piščevoj i našoj suvremenosti. To teško prihvaćaju samo oni koji bi svoj doživljaj Držića petrificirali za sva vremena i „Držićev planet“ prepustili akribiji povijesno-teorijskih književnih sinteza.

Prizor iz predstave Dundo Maroje / Arhiva DLJI

Dolenčić jasno poručuje da je Držić suvremeni dramski autor. U Dundu je prepoznao Vidrinu zapitanost nad sudbinom suvremenoga čovjeka, čije probleme ne rješavaju smijeh, razbibriga i razonoda. Redateljski se ne naslađuje Pometovim monologom o trpezi niti Držićevu poruku mjeri smijehom, nego baš u moguće bezbrižnom smijehu traži i pronalazi prigušen, kiseli smiješak u kojem otkriva dramu naše suvremenosti, onaj hedonizam koji je suvišak užitka u trbuhu bogatih, a praznost u trbuhu gladnih. Priziva one koji se ne boje suočiti sa sobom i lažiranom srećom, moćnom drogom našeg doba. Dunkve, ne ugađa publici od smijeha, nego publici koja u Dundu prepoznaje strah od bezbrižna smijeha.

Ponudio je Dunda u kojemu Čovjek nije tek žrtva pohlepe i atavističkih impulsa, nego prostor svijesti koja prepoznaje zablude života. Nije sluga navika i mentaliteta, obiteljskoga nasljeđa i tradicije, nego je itekako svjestan svojeg mjesta i uloge statista u konzumerističkom dobu koje ga troši kao što troši stroj koji u čovjeku poništava ljudskost i eutanazira sve što ne pristaje na poništavanje svijesti o takvu dobu. Dobu koje je upregnulo čovjekov um da čovjeka pretvara u kotačić – žrtvu njegova izmišljena alata – i roba slobode koja mu jamči ljudska prava, ali ne i dostojanstven život, koji današnji čovjek, čak i kao mudrac Negromant, traži u smeću i plastičnoj bočici koju će prodati za mrvu kruha.

U egzistencijalno dramatičnu dobu, u kojemu je malo kome do smijeha, Dolenčić je izrežirao Dunda, koji se suočava s problemima toga doba; ušao je u srž tih problema i ponudio publici da u njima prepozna i sagleda sebe i svoju vezu s Držićem, čiji smijeh tek tada postaje ono što Vidra želi – opor i jedak žalac koja ubada i poslije kojega bol biva reskija i dugotrajnija. Izrežirao je Dunda koji je drukčiji od onih kakve je tradicionalna dubrovačka publika navikla gledati i kakva je ovogodišnja htjela vidjeti.

Imajući na umu egzistencijalno preživljavanje i duhovno bezizlazje predstavu je smjestio u turistički megalopolis. Dundo se ne gleda iz Dubrovnika, a prikazuje u Rimu, jer Rim je posvuda. Renesansni trg napučio je smećem (scenografija Dinke Jeričević), turistima, kriminalcima, sitnim lopovima, lutalicama, spadalima, kurvama, homoseksualcima; pretvorio je Držićevu poljanu, skladni prostor arhitektonskih proporcija i ljepote, u konzumeristički megamarket u koji se slijeva rijeka ljudskih i globtroterskih znatiželjnika prepuštenih stihiji, moći novca i zavodljivosti trošenja.

Likovi u tom Dundu glavinjaju po trgovima i oko sebe, tražeći u sebi prostore koje im je otelo konzumerističko doba zavodeći ih pričama o sreći, uspjehu i užitku. Traže barem djelić sebe koji ih spaja s njihovim nekadašnjim životom, a sada im ga zamagljuje konzumerizam koji je relativizirao čovjekov integritet pa takav čovjek više ne odlučuje o sebi, nego služi instinktima i atavističkim porivima, postao je rob potrošačke euforije. Od toga ne odustaje ni kada ga još samo akceleracija drži na okupu, kao motorista u kugli smrti. 

Negromant, poput klošara, živi pod skelom pored koje Laura s Gospinim kipom odlazi u crkvu, Tripče je sitni lopov, Pavo Novobrđanin turistički vodič, Sadi je žena i ruski mafijaš, Pera se prepusti tek otkrivenu konzumerističkom životu, Maro završi ležeći na ulici, a Ugo na kraju ne prigrli nego odbaci svoju namurozu Lauru...

U Dolenčićevu Dundu sreća ima dva puta, jedan za dolazak i drugi za odlazak, ništa nije trajnije od trenutka i gorče od užitka. U novac se ulijevaju i u njemu nestaju čast i dostojanstvo, moral i tradicija. Sve se čini iz koristi, sve ima svoju cijenu i „svaki čovjek je na gubitku“. Očaj, koji se u današnje doba tako ne zove, prisutan je u svemu. Zato taj Dundo završava na početku predstave, među ljudima nazbilj, kojima će monolog o ljudima nahvao Negromant izreći na kraju.

No, nasuprot inteligentnoj i intrigantnoj redateljskoj ideji – njezinoj aktualnosti, suvremenosti i situiranosti u vremenu i prostoru – izostala je predstava koja bi u sebi sadržavala većinu toga što je ideja obilato nudila. Ponajprije je izostao ritam predstave, a onda unutarnja dinamika i suigra glumačkog ansambla. Unatoč glumački dojmljivim pojedincima, ansambl je mjestimice djelovao kao raštimani orkestar, ne samo različite svirke nego i očigledne razlike u količini talenta.

Uz zavidna ostvarenja Petra Leventića (Popiva), Ksenije Marinković (Laura), Frane Maškovića (iako neiznijansiran i dramaturški neuravnotežen ipak veoma zanimljiv Pomet), Žarka Savića (Negromant), Doris Šarić Kukuljica (Sadi), Nikše Kušelja (Ugo), ostali glumci tek su ovlaš okrznuli idejne nakane redatelja.

Krivac je, čini se, i nesporazum u shvaćanju glumljenja Držića, kojega pojedini glumci igraju artificijelno, po uhodanoj matrici, nudeći odavno poznata rješenja; intonacije, geste i grimase koje su podsjećale na već viđena ostvarenja u nekom od Dunda.

Sjećanje na uzore u ovoj predstavi pokazalo se kao loš naputak kreativnosti. Glumački artificijelno i afektirano djelovalo je anakrono i inferiorno naspram redateljskoj zapitanosti nad svijetom koji je već ogrezao u konzumerizmu.